U vremenu u kojem tehnologija svakodnevno grabi korak ispred čovjeka, mi sve češće ostajemo tek nijemi promatrači. Umjesto da je koristimo kao alat – produžetak svojih sposobnosti – sve češće joj dobrovoljno prepuštamo upravljač. Bez otpora. Bez pitanja.

Pametni telefoni, društvene mreže, algoritmi i umjetna inteligencija – sve ono što je nekada služilo čovjeku, danas oblikuje način na koji mislimo, komuniciramo i živimo. Vrijeme, pažnja, autentičnost, pa i sloboda – postaju resursi koje nesvjesno trošimo.

U takvom kontekstu nameće se važno pitanje:

Ako odrasli, svjesni ljudi bez razmišljanja predaju svoju pažnju i slobodu tehnologiji – što onda zaista očekujemo od djece? I od škole?

Škola: prostor otpora ili prilagodbe?

Često čujemo da je škola “zastarjela”, “prespora”, da “ne prati suvremene tokove”. No, vrijedi zastati i zapitati se:

Želimo li zaista da se škola potpuno prilagodi tehnologiji – ili da ostane mjesto koje djecu štiti od njezinih štetnih utjecaja?

Roditelji sve češće djeci daruju pametne telefone prije nego što ona nauče čitati s razumijevanjem. Djeca u školu dolaze iz digitalnog svijeta, naviknuta na kratku pažnju, brze podražaje i konstantnu informativnu preopterećenost. A od škole se očekuje da ih motivira, pouči, usmjeri.

Kako obrazovna ustanova može nadoknaditi ono što su mediji, društvo – i često sama obitelj – već odavno prepustili tehnologiji?

Tehnologija u učionici: pomoć ili izazov?

Digitalne učionice, online platforme, pametne ploče i e-dnevnici već su svakodnevica. No, unatoč tomu, ne smijemo prestati postavljati ključno pitanje:

Treba li škola postati još jedan ekran – ili ostati prostor susreta, znanja i razvoja?

Tehnologiju ne možemo, niti trebamo ignorirati – ali njezina primjena mora imati smisao, mjeru i jasnu pedagošku svrhu. U suprotnom, gubimo samu bit škole.

Vrijeme je za povratak temeljnim vrijednostima

Možda nije škola ta koja zaostaje – možda smo mi prestali prepoznavati vrijednosti koje ona čuva.

Vrijeme je da podsjetimo i sebe i druge da su:

sporost – prilika za dublje razumijevanje,

tišina – prostor za razmišljanje,

pogreška – put prema učenju,

razgovor – temelj svakog odnosa.

Možda je upravo sada trenutak da školi vratimo ono najvažnije: ljudskost, smisao i povjerenje.

Zaključno: Snaga škole leži u njezinoj svrsi

Ako smo mi odrasli već velikim dijelom postali produžeci ekrana i algoritama, tada škola mora ostati posljednje mjesto otpora – prostor gdje se njeguje kritičko mišljenje, znanje, trud, osobna odgovornost i međusobno poštovanje.

U vremenu u kojem sve više pripadamo tehnologiji, škola bi trebala ostati mjesto gdje učimo kako ponovno pripadati – sebi!

                                                                                                    Sanja Hajder, prof. pedagogije