Over 10 years we help companies reach their financial and branding goals. Engitech is a values-driven technology agency dedicated.

Gallery

Contacts

411 University St, Seattle, USA

engitech@oceanthemes.net

+1 -800-456-478-23

Dan ružičastih majica

Danas se, 24. veljače, posljednje srijede u veljači, već tradicionalno obilježava „Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja“, također poznat kao „Dan ružičastih majica“. Obilježavanje ovog dana započelo je u Kanadi, kada je jedan dječak kao znak podrške svojoj majci oboljeloj od raka dojke u školu došao u ružičastoj majici. Radi navedenoga, doživio je izrugivanje i verbalno nasilje od strane drugih učenika škole. Primijetivši isto, kolege iz njegova razreda, kako bi iskazali potporu svom kolegi i zaustavili nasilje prema istom, počeli su se odijevati u ružičaste majice.

Nasilje je sve učestalije i nužno je učestalo raditi na suzbijanju ovog problema. Definira se kao svako ponašanje kojemu je cilj namjerno nanošenje štete sebi, drugoj osobi, grupi ljudi ili cijeloj zajednici (World Health Organization, 2002).

Podrazumijeva šest faktora (Zečević, 2010):

  • Namjera za povređivanjem ili nanošenjem štete
  • Intenzitet i trajanje
  • Moć nasilnika
  • Ranjivost žrtve
  • Manjak podrške
  • Posljedice

Vršnjačko nasilje podrazumijeva učestalo zlostavljanje djeteta i trajnu izloženost negativnim radnjama od strane drugog djeteta ili grupe. Dijete izloženo nasilju teško se brani i bespomoćno je u odnosu prema nasilniku.

Najčešće se dijeli na:

  1. Verbalno – vrijeđanje, širenje glasina, zadirkivanje..
  2. Tjelesno – guranje, udaranje…
  3. Emocionalno – namjerno isključivanje djeteta izloženog nasilju iz zajedničkih aktivnosti u razredu
  4. Kulturalno – vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi
  5. Seksualno – neželjeni tjelesni kontakt i uvredljivi komentari
  6. Ekonomsko – krađa i iznuđivanje novaca
  7. Elektroničko – prijeteće poruke, uvredljivi komentari, uhođenje, širenje glasina i laži

Počinitelji nasilja lošije psihosocijalno funkcioniraju, teže se prilagođavaju školi, doživljavaju manje potpore od strane profesora. Također, nemaju razumijevanja, prosuđivanje i selektivno pamćenje im je lošije, sumnjičavi su i imaju potrebu za kontroliranjem drugih. Emocionalno su nezreliji, teže uspostavljaju i održavaju odnose, često mijenjaju raspoloženje i impulzivno reagiraju (Field, 1999). S druge strane, djeca koja doživljavaju nasilje često su depresivna, anksiozna i nesigurna u sebe. Nadalje, imaju nisko samopoštovanje i samopouzdanje, introvertirane su i pasivne te imaju lošije socijalne vještine od druge djece (Rigby, 2002).

Većinom, nasilje je kolektivni čin – događa se na javnim prostorima kao što su igrališta, razredi ili školski hodnici i u prisutnosti druge djece. Vrlo često intervencije od strane promatrača izostaju radi nedostatka znanja i ideja kako pomoći zlostavljanom djetetu, ali i radi straha da će i sami biti zlostavljani.

Čimbenici rizika za agresivno ponašanje djece često su intenzivno kažnjavanje i restriktivne odgojne mjere od ranog djetinjstva. Djeca autoritarnih i nepodržavajućih roditelja, roditelja koji su skloni kažnjavanju kao i popustljivih roditelja češće ulaze u nasilna ponašanja prema svojim vršnjacima. Također, često se događa da u obitelji počinitelja nasilja vlada slaba kohezija, dok je kod onih koji nasilje doživljavaju čak i previše izražena obiteljska povezanost, ali i lošija komunikacija i funkcioniranje obitelji.

Stoga, velik dio odgovornosti za sprečavanje nasilja jest i na roditeljima. Važno je neprestano raditi na dobrim obiteljskim odnosima i truditi se biti autoritativan roditelj. Roditelji imaju glavnu ulogu u prenošenju vrijednosti vlastitoj djeci. Djeca vrlo lako preuzmu obrasce ponašanja koje vide od svojih roditelja, tako da je važno na vrijeme usmjeriti pažnju na to što učimo vlastitu djecu. Važno ih je naučiti kako je nasilje nedopustivo i štetno te da kada se nađu u situaciji nasilnog ponašanja kao promatrači ili žrtve osjete odgovornost prijaviti isto. Također, važno je raditi na izgradnji povjerenja s vlastitim djetetom, ohrabriti ga, pružiti mu sigurnost i potporu i tako mu olakšati da se otvori ukoliko se susretne s nasiljem.

Kako potaknuti vlastito dijete da se zauzme za druge koji trpe nasilje (Hrabri telefon)?

  • Razgovarajte s njim o tome kako promatrač može učiniti razliku, kako može pomoći i dajte mu do znanja da će odrasli biti tu da mu pomognu ako se odluči „umiješati“
  • Razgovarajte o tome što je učinio, što nije, što je želio učiniti i kako se osjeća zbog toga
  • Potaknite dijete da zamisli kako se osjeća žrtva dok trpi nasilje i na taj način potičite empatično ponašanje svojega djeteta, empatija se pokazala važnim čimbenikom koji doprinosi većoj spremnosti pomaganju
  • Možete mu dati primjere kako pomoći i kome se od odraslih obratiti – pružite mu paletu mogućnosti iz koje će dijete izabrati ono što njemu najviše odgovara i pri čemu će se ono osjećati sigurnim
  • Naglasite djetetu da, ako se boji da će pružanjem pomoći sebe dovesti u opasnost, odmah potraži pomoć odraslih
  • Budite podrška i ne zaboravite pohvaliti svaki korak naprijed