Autor članka: Josip Žalac

Svake godine s obitelji planiram put u Mađarsku k ujaku. Uvijek putujemo ljeti jer tada možemo iskoristiti njezin puni potencijal. Kako bismo uspjeli obići sve atrakcije i povijesne spomenike, planiramo ostati dva dana. Odabrali smo datum, spakirali neophodne stvari i krenuli.  U šest sati i trideset minuta izišli smo iz dvorišta na stari i pomalo razbijeni asfalt našega sela. Put je bio dug, a vijugave ceste Bilogore još duže. Uvijek dobijem čudan osjećaj napuštanjem sela. Kao da sam ostavio dio sebe.

Odlučio sam gledati šumu koja je bila u blizini. Svakog dana šuma je imala sve manje i manje drveća, sve manje i manje životinja, sve manje i manje sebe. Ljudi uništavaju šume, prekomjerno ruše drveće, love životinje. Uistinu je tužno gledati kako uživamo u svom životu dok razaramo tuđe. Nakon nekog vremena u uši stavljam slušalice i počinjem drijemati uz The Weekend.

Probudio sam se nakon pola sata ispred pekarnice. Bila je to naša tradicija. Nakon male pauze nastavljamo punim gasom do granice. Oko granice kruži velika žičana ograda koja dijeli nas i Mađarsku. Čuvari na granici veliki su, strašni, ali vrlo ljubazni. Otvorili su rampu i tada nas je zadivila prava ljepota. Cesta ravna u centimetar, trava izvrsno pokošena, drveće razmaknuto točno  dva metra jedno od drugog. Bio je to raj za oči. Ljepota nije bila samo tu, već cijelim putem do grada Nagyatáda. Velika polja sa stokom koja pase, livade pune prelijepog cvijeća, brežuljci, jasno označeni znakovi, kao da sam ušao u drugu dimenziju. Prišli smo prvom obližnjem selu, zove se Ötvöskónyi, a na hrvatskom Otoš ili Kunja. Opet sam primijetio onu istu ljepotu. Selo je bilo kao jedno umjetničko djelo koje nije bilo potpuno bez završnog prijelaza kistom, bez gradacije boje i naravno – bez umjetnika samoga. Svaki njegov detalj otvarao je nove puteve u mom mozgu i probuđivao osjetila koja prije nisu bila tu. Djeca su se igrala u parku, roditelji su se smijali na klupama, bake su šetale uz kolnik. Bilo je živahno kao na pravom rock-koncertu. Gledao sam te sretne i živahne ljude kroz svoj već prljavi prozor i razmišljao. Zašto i mi ne možemo tako funkcionirati? Nakon što smo vidjeli Dunav u njegovu najboljem izdanju, znali smo da smo blizu. Nakon još dvadeset minuta vožnje stigli smo.

Ujak nas je dočekao kod golemog i plitkog jezera Balatona.  Balaton je glavna atrakcija Mađarske. Zanimljiva je stvar o njemu da je neobično plitak. U vodi je bilo mnogo ljudi. Uskoro sam ugledao ujaka. On je vlasnik dućana pa je već bio tamo. Dočekao nas je s  hladnim sokom, velikim osmijehom i još većim zagrljajem. Onaj dio što sam ga ostavio doma ponovno se vratio.