Djevojka koja razbija stereotipe
S Lucijom je razgovarala Paola Zgonjanin
Maturantica Lucija Pribolšan, osim uspješnog stjecanja znanja iz strojarstva, ima zanimljiv i za djevojke netipičan hobi. O ljubavi prema motorima i zanimljivostima motociklizma saznali smo iz razgovora s ovom simpatičnom motociklisticom.
Zašto voliš motore i kada su te počeli zanimati?
Motore volim od malih nogu. Takva vrsta ljubavi se ne stječe, već se s njom rodiš. Samostalno vozim motor od desete godine, a prije toga sam bila suvozač tati.
Koji model i koju vrstu motora voziš?
Do sad sam vozila razne vrste motora. Trenutačno vozim hondu cbr600f koja se kategorizira kao sportski motocikl s inačicama touring motora, dakle izgledom je sportski motocikl, ali ima nešto drukčiji položaj sjedenja od pravog R motora i vrlo je udobna za duže rute. Također, vozim i KTM SX125 koji je predviđen za motocross staze, a njega vozim pretežno šumskim putevima.
Koja je krajnja brzina tvog motora, koliko kubičnih centimetara zapremnine i koju snagu ima?
Krajnja brzina moje honde je 255 km/h, mašina je zapremnine 599 ccm, bajkerskim jezikom prevedeno kao „šestica“ od skromnih 110 konjskih snaga.
Popravljaš li sama svoj motor?
Veliki dio kvarova ja popravljam, usudim se reći da većinu popravljam sama. Određene kvarove za koje je potrebno mnogo više znanja, vještina i preciznosti radije prepuštam iskusnijima od sebe, ali uvijek ih pratim u radu i učim.
Voliš li se voziti sama ili u društvu?
I vožnja u društvu i bez njega ima svoje prednosti, ali jednako tako i mane. Voziti se sam znači više riskirati jer su propusti tijekom vožnje lako moguće i dovoljan je trenutak da bi se dogodilo nešto loše, ali jednako tako ponekad je ljepše voziti sam.
Grupne vožnja također nisu lake, posebice ako se grupa sastoji od puno motora. Svatko ima svoj tempo, znanje i vještine i nije nimalo lako prilagoditi se skupini od 6 ili više motora jer možete očekivati svašta i morate biti spremni na sve. Zato je najbolje držati se iste skupine ljudi s kojom možete razmišljati i reagirati na isti način i voziti sinkronizirano. Zato ja najviše volim vožnje u kojoj sudjeluje od 3 do 4 vozača s kojom mogu funkcionirati na istoj valnoj dužini.
Voliš li više otvorene ceste ili zavojite, lokalne?
Kamo god i s kim god da vozim, uvijek biramo rute starim cestama. Što je cesta više zavojita, to bolje. Kroz takve se ceste stječe najviše znanja i iskustva. Nema smisla ići 200 km/h po ravnoj dionici i u zavoju usporiti do brzine ispod 100 km/h. Takvi vozači često gube kontrolu nad motorom prije ulaska u zavoj i koče kako bi se narodski reklo “i zubima.“ Voziti po ravnim cestama, brzim cestama/autoputom je vrlo jednostavna matematika jer ne morate određivati putanju motoru, držite se jednog pravca. Nije bitno biti brz na ravnicama, ako niste spremni za krivinu, bitno je voziti sigurno pridržavajući se jednog tempa bez obzira bila cesta ravna ili krivudava.
Zašto je bitno nositi dobru zaštitnu opremu i koju ti imaš?
Zaštitna oprema je nešto bez čega se na motor ne sjeda. Jedan krivi potez može rezultirati teškim tjelesnim ozljedama ili smrću. Zato je na sebi važno imati opremu koja će vas fiksirati prilikom pada osigurati vaše tijelo.
Ja od zaštitne opreme imam sve potrebno, a to su: kaciga, kožne rukavice, kožno odijelo (može biti jednodijelno ili u dva dijela na kojem se jakna oko struka uz pomoć zatvarača spaja s hlačama), čizme koje vam fiksiraju zglobove te podkapa koja nije obavezna, ali tijekom hladnih dana pomaže i održava kacigu čistom.
Kakav je stav ostalih sudionika u prometu prema mot,
qociklistima?
Neki vozača nas poštuju i oprezni su, posebice vozači kamiona koji nam se pretežno pomaknu uz desnu stranu trake i daju desni žmigavac kao signal da ih sigurno možemo prestići i da nitko ne ide s druge strane, a neki sudionici prometa su vrlo bezobzirni. Ne paze na nas, skreću bez svjetlosnih upozorenja, tj. žmigavaca i oduzimaju nam prednost. Motoristi razumiju i poštuju tuđe stavove, ali samo žele biti sigurni u prometu. Nitko od nas ne očekuje da ćemo se svidjeti svima, ali ne tražimo puno, osim poštovanja i savjesti drugih sudionika jer smo i mi dio prometa.
Trebaju li motoristi biti oprezniji u prometu od ostalih sudionika?
Motoristi svakako moraju biti oprezniji. U prometu nismo uočljivi, pogotovo ako na motoru ili opremi nema boja koje se ističu iz daljine, oko sebe nemamo “limenu kutiju“ koja nas štiti, već smo potpuno izloženi svim opasnostima. Svakako moramo biti oprezniji jer bez obzira na brzinu reagiranja, nemamo isti zaustavnu put kao automobili. Vozač automobila uoči opasnost, od trenutka reagiranja do trenutka zaustavljanja potrebno mu je oko 50 metara, dok motociklist do trenutka zaustavljanja treba oko 100 metara. Dakle, možemo reagirati jednako kao netko u automobilu, ali nam je zaustavni put duži jer imamo dva kotača.
Što bi savjetovala budućim vozačima motora? Zašto je zabavno voziti motor i na što trebaju paziti?
Za svakog budućeg vozača imam nekoliko savjeta. Nikad, ali apsolutno nikad ne sjedajte na motor bez zaštitne opreme, jer ona može spasiti život. Ne konzumirajte alkohol prije ili tijekom vožnje jer vam alkohol bitno smanjuje koncentraciju i reflekse. Vozite prema svojim mogućnostima, u skladu sa znanjem i vještinama koje imate. Ne žurite za drugima i ne pokušavajte voziti izvan onog za što ste sigurni da možete. Motor je opasna igračka, zato ga vrijedi poštivati jer na njemu nema mjesta za greške. Poštujte i druge sudionike u prometu jer na cesti nikada niste sami. Kroz sela, šume i sva naseljena mjesta ne žurite jer se na cesti u trenutku može pojaviti dijete, domaća životinja ili divljač.
Motor pruža zadovoljstvo, može vas odvesti na puno lijepih mjesta, na moto susretima možete steći puno lijepih uspomena, prijatelja i poznanika, ali prije svega budite na oprezu i ne žurite. Bolje kasniti 5 minuta nego nikada ne stići.
